Punisher

Price urbanog borca....

07.01.2014.

Nekad

Predvece, ljeto. Sunce lagano zalazi na horizontu i sve se crveni. Ova stvar u pozadini, ja preplan'o i slan  od mora za sankom, u ruci mi sareno pice sa kisobrancicem, pusim pravu kubu i mrdam lagano guzovima.  Raja oko mene, ko i ja slana i preplanula, dobro raspolozena, moja draga XYZ , malo dalje, na udobnom divanu od bijele koze, sakrivena providnim laganim bijelim baldahinom gleda u pravcu zalazeceg sunca i bonace narandzaste boje. Osjetim trnce od prvog bonkasa, osjetim val ljubavi i dobrote. Duboko udahnem ufff, kako mi je dobro. Iza mene negdje u daljini je svo sranje ovog svijeta. Imam ?? godina i boli me kurac. To je to:)... Uzivam. Zivot jebote. Imam sve sto mi treba dom, kamin, kera, dzipa, motor, divnu zenu, malog borca i vikendom idem u lov. Jos sam mlad i dobro izgledam, zivot je dobar...Shpiciram se, draga vice da je zedna, oce koktel.....neki dobar kaze....hehe...ma naravno, ide:).............. Ajde probudi se ba degen.

06.11.2010.

6 mjeseci od dolaska kuci...

Sjedim sam u tisini. U svojoj kuci. Cujem sat kako otkucava na zidu. Ugasio sam televizor i iskljucio XBOX. Subota vece je, 8 sati. Ja nikad nisam bio usamljeniji. Tuzan sam dok ovo pisem i sjetan. Zar je moguce da mogu bit usamljen ovdje u svojoj kuci, u svom gradu, u svojoj zemlji? Ali jesam. Nisam ovoliko bio usamljen ni u Iraku sve one godine, makar mi se tako cini. Tamo sam bio odvojen i lakse mi je padalo. Ali ovdje mi je sve dostupno, sve nadohvat ruke, ali cini se tako daleko. Ne osjetim zov nicega i nikoga. Prazan sam potpuno i potisten sto negdje vani veceras, na par koraka od mene ljudi su veseli i sa svojim prijateljima i svojim ljubavima a ja sam sam... Ne mogu da skontam ali kad sve ovo premotam cini mi se da sam bas usamljen....

05.06.2010.

Jaguar

Ponovo mi u usima odzvanja Jaguar. Ponovo osjetim njegovu dobru nostalgicnu vibru. Ponovo mi se budi nesto unutra. Nepoznato. Nesto novo i jos neistrazeno. Misticno. Podsjeca nostalgicno na proslost i neumoljivo tjera dalje. Uvijek dalje i uvijek dalje.... Pampampam pampampam.... Jak i ritmican, tuzan i hrabar, a onda... Uspori. S krosnje drveta elegantno doskoci i pocne da pije vodu iz male bare. Suma je mracna, samo po koji zrak sunca koji se probio izmedju gustih grana obasjava ga u punoj njegovoj ljepoti i snazi. Nebo iznad prasume je vedro i plavo i odnekud  s visina dopire orlov krik. Tu se momenat zaledi, cula su napregnuta, on gleda i osjeca.. Prestaju da vaze svi zakoni, momenat je osjecaj i vrijeme je nista, specijalni efekti. On ceka... I onda.. Explodira!! Pam pampam pampam!! Misici mu se zatezhu, skace, i pocinje da trci. Trci i trci... sve dalje i dalje. Dalje kroz crnu sumu, dalje kroz zeleno rastinje i divljinu. Skace preko srusenih debala, kroz grmlje, prasumu, trci preko ostataka Azteca, preskace drevne rusevine sahranjene u dubini praistorijske sume. I trci i trci...Snazan, lijep, jak i divlji. Trci do kraja vremena i svijeta. Trci i ide dalje vjecno... Pam pampam pam pampam.......

04.06.2010.

Buena suerte amigo

Sigurno se necemo vise nikada vidjeti druze. Drago mi je sto smo se druzili ove protekle 3 godine. Ostajes u dobrom sjecanju. Mnogo smijeha i mnogo dobrog, niceg loseg. I od tebe sam naucio neke stvari koje cu nosit dalje sa sobom. Hvala za to, i hvala za sve smijehove, njih nikada dosta! Sve najbolje direktno iz srca i neka te sreca prati. Mirno nebo ti zelim i sigurno letenje. Ostajes upamcen. Rekoh da sam trebao posut vode za tobom, a ti mi doviknu da je to i kod vas obicaj. Isti smo mi ljudi brate.... 'ajde tung!... i ZBOGOM.

03.06.2010.

4 dana do polaska...

Jutros sam svirao gitaru napolju i gledao izlazak pustinjskog sunca, za to vrijeme drug mi je masinicom sisao kosu. Jedna od onih mentalnih razglednica za pamcenje. 4 dana su ostala do polaska. Uobicajena ruta, nadam se da nece biti previse prasine taj dan... Uskoro sam kuci, poznata lica, porodica, prijatelji i njihovi klinci. Zene. Mnogo njih. Valja popunit prazninu u grudima besmislenim sexom, i to u velikim kolicinama. Nema vremena za pravu stvar znam. Ponovo idem dalje za par mjeseci, i tesko da moze biti prave za taj put. Zato cu samo da popunjavam prazninu. I lijecit dusu. Priroda, zelene sume, poneki moj adrenalinski cejf i odmor, psihicki pravi odmor...

02.06.2010.

My life...

Moj je zivot borba. Ja u njoj uzivam i patim. Placem i smijem se, volim i mrzim, i na kraju prolazim kroz sve. Kao sto prolazimo kroz ona mala mjesta na nasoj lijepoj jadranskoj obali, u nekima se zaustavimo, a neka samo prodjemo iduci ka konacnom odredistu. Skupljam iskustva, uspomene, emocije i ljude na mom putu. Radujem se svakom danu i noci, svakom novog iskusenju i feelingu, ma kakvo ono bilo. Ja sam borac i zivot je moja bitka. Idem od etape do etape, od starta, sredine, kraja. Kada zatvorim krug idem dalje. Naucio sam da se ne treba plasiti novih pocetaka i starih krajeva, moj je strah biti u jednom predugo. Izgubit ostricu, uspavat se, pustit zivot da ga neko drugi zivi dok ti ponavljas stare obrasce, plaseci se drasticne promjene. Ja nisam takav. Ja gledam, ja prolazim, ja zivim... bio sam sve i bio sam nista. Ja sam ratnik na svom putu i gledam zivot oci u oci, ne bez straha, strah je dobar...jer kada pobjedis strah, onda postanes svoj heroj. To je moja nagrada...

30.05.2010.

Samo za Nju...

Juce sam dao otkaz. Konacno. Stisnuo sam muda i cim sam ustedio koji dinar, uradio sam nezamislivo. Kokno sam zlatnu koku. Nema vise jakih para. Vracam se u normalan, sirotinjski zivot :) jebaji ga. Po mom nekom razmisljanju tako i treba. Eto to je to dakle. Za koji dan palim odavde i vise se nikada necu vratiti. Ovo mjesto mi je bilo dom u protekle 3 godine i 9 mjeseci. Htio ne htio, vezao sam se za njega i sigurno ce mi falit na neki nacin. Nakupilo se i uspomena i stvari koje sada treba probrati te ono sto vrijedi sacuvati a ono sto ne, zaboraviti i odbaciti.

Eh, to sam i pokusao da uradim (makar sa stvarima) jutros kad sam dosao s posla. Hajde reko da polako pocnem da se pakujem i da usput proberem sitnice koje cu ponijet i one koje cu pobacat. Poceo sam da otvaram kutije u kojima se nakupilo hicme nekih uspomena za ove posljednje 4 godine. Neka skoljka, privjesak, razglednica, cd, kamencic ovo ono i slicno. Pravi mix svega. Onda sam uzeo u ruke pismo. Znao sam od koga je i zasto sam ga sacuvao. Sjecam se kad je napisano, i kako si mi ga ugurala u torbu kad sam krenuo nazad. TVOJE pismo... Prvo sam ga posao samo odbaciti u stranu, nisam zelio da cackam djavola... Ali nisam mogao. Otvorio sam ga i poceo da citam. Proste recenice, iskrene, tople, ljubavne, bez velikih rijeci i izraza, tepanje kao u obicnom prostom govoru izmedju srodnih dusa. Male rijeci koje govore puno i griju jos vise. Cim sam procitao prvih par recenica pocelo je da me hvata, osjetio sam je kako dolazi. Tuga... Procitao sam ga, i onda me je udarilo. Jako i posred grudi. Kao da me je neko udario velikom gumiranom macolom napravljenom od same tuge, u prsa, izbio mi zrak, i ostavio rupu da zjapi. Tisina oko mene, u mojoj maloj sobici, i ja, sjedim na svom metalnom krevetu sa jednim starim pismom u rukama. Sa nekim davnim emocijama u rukama, sa rijecima zapisanim na obican komad papira, poledjinom ispisanom favoritima sa eurosonga neke davne godine, koje smo to vece zapisivali i kladili se ko ce pobijediti. Kakva praznina... koji gubitak, koji zal za necim sto je nekada bilo, zal za rijecima koje smo znali izgovarati jedno drugom, zal za osmijehom, zal za toplotom kojom smo zracili jedno drugom, za svime sto sada izgleda tako daleko i nemoguce vise. Nemoguce mozda i nije ali definitivno tesko moguce izmedju nas dvoje. Mi smo sada neki drugi ljudi. Volimo neke druge ljude, mislim ne volim jos, ali... Ali se nadam se da cu i ja ponovo voliti kao sto si TI mene voljela nekad, i kao sto sam ja volio TEBE. Htio sam da placem i da bjezim, da te zovem da ti kazem da te volim jos i da ne mogu da zivim bez tebe, htio sam da iskocim iz svoje koze i da postanem tuga.

Sjedio sam tako malo na mom kreveticu, ispusio par cigara, prozivljavo jos jednom neke davne zaboravljenje emocije, mislio makar na kratko da mozemo jos sve da hocemo i ako zelimo. Zatim sam rekao sebi da ce ovaj feeling proci dok se probudim ujutro, i da ce mi sigurno zelja svakim momentom kojim se udaljavam od ovog sada biti manja, i da kad te mozda sutra budem vidio, necu ti reci nista. Necu se moc natjerat i necu mozda osjecat to sto sada osjecam. Mi vise nismo mi, i ti vise nisi moja niti sam ja tvoj. Mi smo sada samo stranci, bivsi ljubavnici, koji biraju rijeci jedno pred drugim, i ljudi sto ponekad sami za sebe mogu probuditi neko sjecanje na jednu proslost. 

Za Tebe moja bivsa draga....

27.05.2010.

Tuzna prica

Ovo sto cu sada da pisem, je jedna stara i ruzna prica, prica koja je maloprije dobila jos jedan svoj tuzni epilog i zbog kojeg zelim da je zapisem, cisto da je ne bi zaboravio. Prica iz svijeta koji mnogi od nas ne treba da vide nikad ni da znaju za njega, ali istinita i zalosna prica, koju sam i ja potisnuo negdje u sjecanje ali se vrati sasvim slucajno veceras. Pa da krenem...

Ne mogu vise da se sjetim tacno koje godine, ali jedne od godina dok sam bio mladi drot...U jednom selu pokraj naseg grada, oteta je djevojka. Oteo ju je bivsi muz, problematicni debil koji ju je i prije maltretirao i prijetio da ce je ubit. Zbog ozbiljnosti prijetnje i njene porodice, digla se opsta potraga i kamara nas, murijaka. Specijalna i obicna policija je pretrazivala teren, dobrovoljci, clanovi porodice, sva moguca mjesta gdje ju je mogo odvest, mjesta gdje je primjecen. Pronadjeno je auto odbaceno pokraj jedne sume, na jednom od nasih lijepih brda. Vec je proslo 8 dana kako je nestala i sumnja se da ju je moguce ubio. Policija, psi, dobrovoljci svi su pretrazivali teren vec skoro 9 dana, kad su je konacno pronasli... Vezanu za drvo, izmucenu na najgore moguce nacine, silovanu na najgore moguce nacine, gladnu, zednu i totalno psihicki i fizicki unistenu. Postedicu ovu pricu odvratnih detalja jer oni nisu ni poenta. Jedno od najgorih zlodjela i maltretiranja za koje sam ikad cuo i vidio, 9 dana pakla i horora za tu jadnu djevojku. Gad se predao, bilo mi je mnogo krivo, jer takvu gamad treba likvidirat i potajno sam se tome nadao, da ce u svoj toj ludosti uciniti neki pogresan korak, i da cemo ga morat ubit. Ali nije. Takvi to rijetko rade. Da nastavim. Uhapsen je, sudjenje je bilo odvratno, ali ipak osudjen je za otmicu i tesko silovanje na 12 godina zatvora. Znajuci nase pravosudje, to je i povelika kazna, naravno, u nekoj drugoj zemlji dobio bi dozivotnu mozda ili 50 godina al ne bitno. Poslat je u KPZ na odsluzenje. Jadna djevojka je nastavila da zivi svoj totalno unisteni zivot. Nekoliko godina nakon svega toga, dok sam radio na drugom referatu, stigao je zahtjev od KPZ da se provjerom na terenu utvrdi i preporuci ili ne preporuci njegovo pustanje iz zatvora za vikend, na sto imaju, u nasem divnom sistemu, pravo zatvorenici kad odsluze dio kazne i ako su se dobro vladali. Posto je doticni gospodin imao prebivaliste u istom mjestu kao i njegova zrtva, posli smo da obavimo razgovor sa njom i njenom porodicom. Djevojka koju sam tada vidio bila je prava starica, sjebalo me je koliko je unistena. Uzasnuta je rekla da ga ni slucajno ne pustamo ili ce se ona ubiti. Rekla je da je zivi u strahu i da joj jos uvijek prijeti da ce je ubit ako je ikad vise vidi i slicno.  Zahtjev smo poslali nazad sa preporukom da ga ne pustaju.

Proslo je nekoliko godina, ja sam sada daleko od moje zemlje i policije, ali u razgovoru sa mojom prijateljicom iz bosne koja radi sada ovdje sa mnom dotakli smo temu samoubistva njene rodice. Pitao sam je ko je i o cemu se radi i ona mi je ispricala pricu koju sam ja vec dobro poznavao. Rekla mi je da se objesila u svojoj kuci. Rekla mi je da je zivjela u strahu i totalnoj sizofreniji, i da je cula da treba da ga puste iz zatvora...Gorka pilula...

Ponovo je proslo dosta vremena od kada sam se prisjetio tog slucaja i pricao o nje,u sa rodicom nesretne djevojke. Do veceras. Veceras mi je rekla da je i otac te nesretnice umro, bukvalno presvisnuo od zalosti za kcerkom. Sada je ostala samo jos njena majka koja mora da zivi sama, noseci na svojoj dusi svu bol, tugu i jad sto iza sebe ostavi jedan umobolni debil...

24.05.2010.

25. Maj 1995 godine In Memoarim....

Svice jutro, 25. Maj 2010 godine. Slusam tiho muziku,  napolju vjetar raznosi pjesak i prasinu, nista posebno. Sem toga da je 25. maj.

Dan koji je zauvijek ostao upisan u nasim srcima i dusama. Dan Mladosti neke sretnije i starije generacije, a za nas Dan tuge... dan kad je granata ubila 72 mladih ljudi, ranila stotine. U jednoj stotinki rasturila hiljade zivota i svima nam urezala u mozgove taj datum...da ga zauvijek pamtimo. Dan kad je moj rodni grad bio pogodjen i ranjen. Dan kad sam ga volio najvise i dan na koji cu ga voliti najvise uvijek, dan sjecanja i prkosa... 

Sjecam se kao da je bilo juce a proslo je vec 15 godina. Vjerovatno ce sjecanje vremenom blijediti, ali za ovih 15 godina nije izblijedilo ni trenutka. Sjecam se svega...svakog momenta, svakog minuta. Sjecam se sta sam radio, gdje sam bio. Sjecam se s kim sam bio, i svega sto se desilo u minutama i satima posle tih 8 i 55 uvece... Danima... Sjecam se haosa, jada i uzasa na licima oko mene. Tuge. Nemoci. Mrtvih i ranjenih skolskih drugova, poznanika, komsija, prezivjelih. Mog grada koji je smrdio na meso i krv u tim toplim danima ranog ljeta ili ti kasnog, majskog proljeca, koji su uslijedili. Dijelova tijela po krovovima, razbacanih stvari, stakla, prstiju, stopala, cipela... Sjecam se mase pred bolnicom. Krvavih ljudi, porodica sto traze svoje, rodjaka, krvavih ruku svog oca, i dana koji je uslijedio posle te noci. Sjecam se sahrane. Ratne i na brzinu,i hiljada ljudi koji su dosli da pomognu ili da sahrane svoje pod plastom noci i mraka, i povremenog nasumicnog granatiranja s brda. Sjecam se terora i horora u kojem bistvovasmo tada. Srca grada pokrivenog krvlju i bijelim plahtama koje su danima tu stajale, pokrivajuci nesto sto je sirilo smrad stotinama metara u sredistu moga grada. Mjesta koje sam izbjegavao i uvijek pamtio u mjesecima i godinama koje su uslijedile.

Sjecam se svega i sjecacu se uvijek, grade moj. Zao mi je sto danas nisam tu, da dodjem, da budem tu i ovog 25. maja, da zajedno s tobom i svima vama stojim, da cutim i da se sjecam, da pustim suzu za sve vas koji tu nekada biste, i za sve nas koji tu nekada bismo. I za sve sto se desi na tom plocniku u ovih 15 godina. Za svo ludilo, za svu ljubav, za svu smrt, za sve sto bi i sto prodje mojim gradom preko tog mjesta na kojem ostavismo dio sebe.

24.04.2010.

Rise up

Danas je dan kad su se mase konacno digle i izasle na ulice. Ludi od gladi i siti od praznih obecanja, dusa unistenih i tijela izmrcvarenih ratom i besparicom, kugom demokratije, kapitalizma i komunizma, ljudske olupine, raja, obespravljeni radnici i ratnici, studenti i intelektualci...mase. Iskoristeni kurtoni sa kita mocnika, bankara, generala i politicara...danas su izasli na ulice. 

Automobili prevrnuti...vatre gore... suzavac i kordoni policije sa stitovima. Poneka barica krvi. Starci i djeca sto pokrivaju lica kosuljama, sirene i grmljavina mase koja nadjacava svu ostalu buku, prekinuta s vremena na vrijeme pucnjem iz bacaca granate sa suzavcem ili sporadicnom detonacijom necega u pozadini sto gori. Vise nema nazad. Ministarstva gore, banke su opljackane, institucije su srusene. Policija u shoku, neki skidaju uniforme i odbacuju oruzje. Vlada je pala, gori..prevrnuti su audiji i sluzbeni dzipovi, a njihovi nekada gordi vlasnici u panicnom su bijegu. Sporadicna pucnjava vatrenog oruzja koja se gubi iza stambenih blokova, poslovnih zgrada i naselja. Razbijeni izlozi i raja koja krade i odnosi sve sto odnijeti se moze. Obicni do juce posteni ljudi sada su zvijeri sa instinktom mase, unistavaju, lome i kradu...bijesni... a razlog njihovog bijesa je neuhvatljiv ili se vec izgubio na vrijeme. A mozda su bijesni i na sebe? Do juce uredne ulice sada su kraljevstvo vandala, piromana izaslih iz tajnosti, lopova i anarhista koji iskoristavaju ovaj haos da bi zadovoljili svoje skrivene strasti. Kraj svijeta. Kraj sistema. Kraj civilizacije. Radio kaze da je uvedeno vanredno stanje i da ce vojska izaci na ulice, ali nema vise vojske, tenkovi su tu ali ljudi ne zele da ih voze..Gotovo je, kraj je svega...Zalazi sunce i nebo gori crvenom bojm, crni dim koji ga djelomicno presjeca i najljepsi zalazak sunca koji je iko ikada vidio na ovim prostorima. Bog crta danas na nebu i crta ljubav i krv...

Kad kise ugase vatre i kad vjetrovi ulice ociste od pepela, kad kise operu krv sa asfalta i kad se pokupe oni sto padose....izronice neka nova nada, neki novi pokret, neki novi covjek, mozda ce biti bolje mozda gore, niko ne zna...ali do tada...

Dok na ulicama poluludi narod vodi borbe, protiv zla, protiv svega i sebe samoga, ti si kuci. Sama. Pusis cigarete i gledas kroz okno svog malog kompjutera, svijet, neki drugi, neki daleki, ljude koji su negdje daleko, stvari koje nikad neces imat, mjesta koja nikad neces vidjeti. Dok mjesecina obasjava kacige na barikadama i vatre ustanka griju srca probudjenih masa vani, ti lagano lijezes u krevet, puna si informacija i misli. Sklapas oci.. Stavljas ruku izmedju nogu....klitoris ti je natekao, mokra si. Pocinjes da se diras. Snena si i napaljena...umaces svoje lijepe prste u mokru pizdu, dahces i curis, mirises na mlijeko za tijelo i na zenu. Mastas...Svrsavas i stomacic ti se blago grci, malko si se oznojila,  prsti su ti smezurani i mokri. Pustas ruke na stranu. Lagano izdises i s osmjehom tones u san.....

11.04.2010.

Zidovi

Zivot je borba sa zidovima, reko je nekad neki pametni kriminalac, uslovno receno. Jebi ga da bi bio dobar kriminalac valjda moras bit i pametan, pored onog osnovnog da moras nemat neke univerzalne osobine koje cine covjeka kakav bi trebo u stvari da bude. Nebitno, i nisam htio da razglabam o kriminalcima i ostalima. Poenta je da je dobro reko.

Zidovi. Non stop zidovi. Bilo da su stvarni ili nestvarni, okruzeni smo njima. Bilo da smo stavljeni zbog djela koje ucinismo ili oni s kojima smo se rodili, oni na koje smo istrenirani, koji su nam dodijeljeni u ovom zivotu. Okruzeni smo zidovima, i svako svoje zidove ima. Za robijasa to su zatvorski, za postenjacinu to su principijelni, za majku to su majcinski. Za narod nacionalni, za nas iracki, za vas bosanski. I moramo se nositi s njima.

Zid je zid, tvrd kad ga dotaknes, hladan i grub. Tu je da bi bio i bice. Nekada da sprijeci nas kontakt sa svijetom, nekad da sprijeci svijet da kontaktira sa nama. Zatvara nas i ogradjuje od uticaja i prilika, sto moze biti i dobro a i lose. Mnogi nauce na svoje zidove vremenom, zavole ih, pruzaju im zastitu od spoljneg svijeta, daju im sigurnost, stite ih, zive unutar njih kao male cuke u avliji, sretni i razdragani, lajuci i masuci repom na poznatu okolinu. Tamo negdje je strasni veliki svijet ali gospodar sam ovdje ja..AV AV AV!

Covjek ne smije biti rob zidova. Zatvorske kule, celije i zidine, mogu me zatvoriti i ograniciti moje kretanje i vidik mojim ocima, ali nikad necu dopustit da me zidovi zatvore unutra. Zidovi u glavi i zidovi u dusi nemaju snagu i cvrstinu koju covjek ne moze da razbije. Laki su i nikakvi, napravljeni kao od keksa i pucaju pred snagom ljudskog duha, srca i zelje. Ono cime su armirani je strah, a strah je osjecaj preko kojeg se mora ici da bi se razvijalo covjek kao jedinka i cijeli ljudski rod. Bez straha, uvijek preko zidova, ma kakvi oni bili, sa zeljom i ocima djecaka koji upija zivot i svijet oko sebe, i ZELI....

19.03.2010.

white horse

Falis mi druze pravo. Pa makar to bio SMS, i da se ismijem kad ga procitam jel takve budalastine si samo ti znao iskomponovat.

Kako da noc bude ikad vise toliko luda, kad nema njenog neprikosnovenog kralja, masine, istinskog gospodara nocnih uzitaka i ludila. Ni noc vise nikad nece izgledat isto.

Fali mi tvoja energija i bezobrazluk, drugarstvo i zelja za zivotom, uzivanjem, pickama, dobrotom. Bio si druze hedonista u pravom smislu rijeci.  Jahac bijelog konja, sjecam se da smo tu pjesmu furali kad je jedan drugi otisao tamo gdje si ti sada. white horse...

Znam da vise falis svojim klincima i zeni, al falis i meni brate... zao mi je sto nismo ispostovali par stvari, osto sam ti duzan trebu, a nabavio sam i dobre muzike svidila bi ti se sigurno, ona za ko nekad. Lijepo bi profurali, ko nekad....

Eto brate moj, sad mi je malo lakse. Znam da ti sad sto posto partijas negdje i partijaces vjecno, otisao si ko sto si i zivio i sigurno i negdje dalje u nekoj drugoj dimenziji uzivas u beskonacnoj noci. Cuvaj nam mjesto i ostavi sta i za nas. Vidimo se...

04.04.2009.

Cvrkut ptica

Pusio sam maloprije cigaru. Ptice. Ptice su cvrkutale na obliznjem drvetu, najavljujuci skoro svitanje, a  nebo je polako pocelo da gubi svoje crnilo najavljujuci skoru zoru. Podsjetilo me na neke davne noci, slicne ovoj mozda, proljetne. Na noci kad sam slusao pjev ptica i gledao nebo koje najavljuje jutro u mom rodnom gradu, jos pustom i uspavanom, praznom. Burek ili maslenjak.. i jogurt.. na haubi mog sluzbenog auta. Sam sam... Uzivao sam u tim nocima, i u samoci. Nekad na nekom parkingu, nekad ispred Gimnazije, Skvera, na Bulevaru, na Gradini, ma svugdje! Prije nego sto svane, vozio bih se okolo, fola provjeravajuci objekte, po gradu. Kupio bih da jedem kod Cole i negdje bih stao, izasao napolje i polako jeo, slusajuci ptice ranoranilice koje najavljuju jutro i uzivao bih u praznini i samoci moga grada koji spava dok sam ja budan. Eto sad me nesto podsjeti noc na to... i ko da vidim sebe prije skoro desetak godina kako sjetim na haubi sluzbene Fabije, u tamno plavoj uniformi, oblajhane kose, s HSom na boku, jedem, i zatim pusim cigaru, na parkingu iza pecare prema trospama i slusam ptice sa obliznjih krosnji i zvuk praznog grada... i kako sve to memorisem negdje, za neko buduce sjecanje u nocima kao sto je sada ova.

03.04.2009.

Florian..

Danas mi se javio prijatelj iz Rumunije. Vojnik. Zajedno smo ovde bili. Dobar momak hljeb, pravo. Zajebancija, prica, drkanje. Vratio se u Rumuniju, kupio auto od para sto je ovde zaradio, sljedeca tura mu je trebala biti Afganistan ovo ljeto. Sportista, kick-boxer, UFC sampion Rummunske vojske, radi honorarno po diskotekama. Neki degen mu je puco gumenim metkom u oko, dok je pokusavo da rastavi tucu nekih debila. Izgubio je oko prije 10-tak dana, desno. Nista vise od vojske, ni od sporta, ni od karijere. Danas ga gledam na kameri i kontam kako je zivot nepravedan....

16.03.2009.

Akcija 2005

Sjetih se jedne smijesne akcije u ljeto 05 godine, za vrijeme dok sam bio u JpzaP, smijesna.

Ko sto reko', bilo je ljeto i pravo vruce. Mi smo bili na redovnom ciklusu obuke i sjecam se da smo upravo zavrsili sa trcanjem i treningom u teretani, kad su nam javili da ne idemo kuci posto je bilo skoro 4 sata vec da sacekamo jer su veliki izgledi da cemo ici negdje na zadatak. 

OK..nista posebno novo, cesto se znalo desiti tako. Ubrzo su nam javili da svi uzmemo opremu za upad i maskirne uniforme, te da se skupimo u ucionici da nam se objasni sta nam je raditi i kakav zadatak nas ceka. Brzo smo se presvukli, uzeli pancire, jurisne prsluke, sljemove i dosli u ucionicu. Tamo nas je cekao zamjenik komandira jedinice, sa jos nekim ljudima iz krim. obavjestajne, koji su nam ukratko objasnili koga hapsimo. Osumnjiceni je za sverc oruzja, zivi na vrh jednog brda izvan grada, bivsi osudjenik za dvostruko ubistvo, potencijalno opasan. Zamjenik komandira je iznijeo plan napada, nasi izvidjaci su vec izvidili mjesto i plan je da se snage upute sa 2 strane. Glavnina snaga bi krenule jedinim mogucim pravcem uz brdo, a mala prethodnica bi prisla kuci sa zadnje strane kroz sumu. Da osmatra i da da znak da ostali krenu a i da bi mogla djelovat u slucaju da lice krene da bjezi ili da pruza otpor. Oni bi se prebacili ispred ostalih u vozilu obavjestajne grupe, i javili bi glavnini da krenu kada se uvjere da je lice tu. Normalno, volontirao sam se za tu prethodnicu :) zajedno sa jos jednim kolegom.

Ukrcali smo se u Golfa, od obavjestajaca jedva, imali smo na sebi mnogo opreme, pancire, sljemove, stitnike, prsluke, gas maske, radio vezu, pistolje i automatske puske, i ja sam pored toga nosio jos i dvogled. Obavjestajci su nas odveli negdje u sumu na neko brdo, tu su nam prstom pokazali na jednu kucu i rekli da je to ta kuca. Brzo smo krenuli trceci, morali smo preci oko 2 kilometra sume i brda. Uglavnom smo trcali, prelazili smo sto je moguce u ravnijoj liniji rastojanje. Kad smo stigli do vrha tog sljedeceg brda na kojem je bilo nekoliko kuca, naisli smo na livadu koja je dijelila ivicu sume od tih kuca i cinila je tu brisan prostor. Kroz dvogled sam osmatrao pokazanu kucu, ali nisam vidjeo nista. Preko veze su trazili podatke da li je lice tu ili nije, posto nisam mogao da im pruzim sigurnu informaciju, odlucio sam da se priblizim kuci sa druge strane, sto je znacilo da moram da obidjem rub i pridjem sa kosine gdje se nalazio kukuruziste, da ne bi otkrio svoj polozaj. Dosao sam tu konacno, medjutim ponovo nista nisam vidjeo, a bio sam max. 50 metara udaljen od kuce. Cinila se napustena. Ponovio sam da ne vidim nista na oznacenoj kuci i rekao da mogu slobodno poceti da se penju uz put, i poceo da puzem prema stogu sijena koji mi je pruzao vizuelni zaklon od kuce da bi prisao jos blize. Ponovio sam jos jednom da je kuca prazna i da nema nikog. Zatim se u vezu ubacio jedan pripadnik "obavjestajne" i rekao da je kuca koja je meni pokazana pogresna, i da se prava kuca nalazi sa druge strane kukuruzista iz kojeg sam ja ispuzao! Malo je reci koliko sam u tom momentu popizdio i koliko sam jebo mater svakom supku u civilnom odijelu, koji sebe naziva ko fol obavjestajcem. Komandir je javio da krenemo svi odmah i da improvizujemo. Upadni tim sam vidio vec u roku od minute ili tako nesto kako trci prema kuci, dok sam se ja jos uvijek nalazio u kukuruzu sa zadnje strane kuce. Ubacio sam metak u cijev, i zauzeo cuceci polozaj na izlazu iz kukuruza, nisaneci u kucu u koju je upadni tim usao, lice je pokusalo da bjezi ali je savladano i vezano. Ja sam trazio od obavjestajaca da mi objasne kako su mogli da mi daju tako nepouzdane informacije ali kao i obicno...nikom nista. U svakom slucaju akcija je dobro prosla i pored traljavih informacija.

13.03.2009.

Friday wind

Maloprije sam izaso da zapalim. Noc je. Puse neki tako ugodan lagani vjetric. Skinuo sam gornji dio trenerke i pustio ga da me miluje po kozi i tijelu. Tako ugodan. Njezan, savrsen. Jos jedno proljece pocinje polako. Jos jedno proljece u Iraku. Trece. Koliko jos, ne znam. Moram, jebat ga. Negdje daleko veceras je petak vece, ali ovdje nije. Ovdje je ponedeljak, svaki dan. Veceras negdje daleko, ljudi izlaze. Piju, smiju se, bare se...Neko ce zavrsit u bolnici, neko pijan, nadrogiran, neko u krevetu s nekim koga mu je noc donijela ili s nekim s kim je i trebalo. Sve je to negdje daleko za mene, u nekom drugom zivotu. Ja sam ovdje i veceras, i veceras sam sam, kao i prethodnih noci, kao i noci sto ce jos da budu. Nije mi tesko... samo nekad, kada duva taj lijepi ugodni vjetric, koji kao da mi donese miris odnekuda daleko...

07.03.2009.

8 mart 2009

Stojis pored neke velike vode, bacis kamen i on leti, nezaustavljivo. Ti ga gledas kako leti, i znas, da ce za tren ili mozda vjecnost, past i bucnut u vodu, i da ga sada, nista na svijetu ne moze zaustaviti. Nema te sile koja ce zaustaviti jednom bacen kamen iz tvoje ruke u padu,  ka svojoj neumitnoj sudbini. On leti. Prvo na gore pa na dole, napravi luk, bucne u vodu i polako pocne da tone na dno, lagano, uvijajuci se lijevo i desno, vucen gud'old gravitacijom, skroz dole, do dna. Sve sto ce iza njega za koji tren ostati samo su krugovi na vodi. A i oni  ce za par trenutaka nestati, stopiti sa vodenom povrsinom i ti vise neces znati na koje mjesto je pao. A kamen? Kamen sada lagano tone, polako, gledajuci svjetlost iznad sebe kako odlazi sve dalje i dalje, dok on  polako tone u tminu konacno doticuci dno jednog skroz drugog svijeta.  Kamen ce ostati ispod zauvijek, ili mozda opet nece...ali ti ga vise sigurno neces nikad vidjeti.

Probaj ponekada, od momenta kada izleti iz tvoje ruke, pa sve do pada na vodu, probaj da ga gledas tacno i koncentrisano, cinit ce ti se kao da to vidis, i mnogo toga jos, vidjeces...  i neke stvari i ljude u tvome zivotu, jednom kad su ti izletjeli iz ruke...

Sretan 8.Mart svim zenama, posebno onima koje su mi nekada izletjele iz ruke...

07.12.2008.

On the road

U 2 sata je po nas dosao oklopni Excursion Ford. Ukrcali smo se i jedva nagurali nase stvari kroz mala vrata oklopne kutije u gepeku. Najveci je problem bio smjestit moju gitaru koju sam ponio negdje na vrh tih stvari. U 3 sata smo bili na stage-ing mjestu i cekali pratnju da krene. Do susjedne baze je ne vise od 15 minuta voznje ali sve je to veliki proces na mjestu ko sto je ovo. Pratnja, vojska, ostali kamioni. Brzo smo stigli na odrediste tu smo dobili sobe u kojima cemo prespavat da bismo sutra nastavili put za dalje. Krajnje odrediste je baza nekih 200 kilometara udaljena od maticne. U 4 ujutro svi smo bili na nogama, na brzinu smo pokupili kutiju s doruckom i otisli na mjesto odakle krecu konvoji. Tu odslusali obavezni sigurnosni brifing, zatim cekanje. Cekali smo nekih dobra 3 sata prije nego sto je vojska rekla da krecemo. Vozac novog MRAP vozila nam je rekao da se zakacimo odmah iza njega. Stavili smo pancire, sljemove, i krenuli smo. Na celu kolone isao je jedan LAV, iza njega hamvee, zatim veliki MRAP sa 6 tockova koji moze da prezivi exploziju 100 kila eksploziva ispod njega, onda nas oklopni Fordic, koji ne moze da prezivi nista, onda kolona od nekih 50-tak kamiona slepera i cisterni s gorivom, i jos jedan LAV i jedan humvee. Sporo smo izasli iz baze, sam izlazak konvoja potrajao je dok posljednje vozilo nije izaslo sigurno jedno 40 minuta. Kolona se prostirala kilometrima iza nas. Zatim smo poceli lagano da hvatamo ubrzanje po irackom autoputu. Vozila i kamioni sklanjali su se u stranu kad bi smo im se priblizili. Jedan GMC dzip je sav pretovaren stvarima i ljudima projurio pored nas velikom brzinom. Prosli smo Rumunski most koji vise ne drzi rumunska vojska i koji kontrolisu sada iracki policajci. Zatim dalje na sjever prema Bagdadu. Kroz prozor nista sem ruzne pustinje, pokoje krdo kamila ili ovaca ili mjesano kamila i ovaca. Djeca koja nam masu s praznim flashama vode i traze od nas da im bacimo jos. Na prvom stajanju iskoristio sam pauzu da zapalim cigaretu van vozila na slobodnom irackom zraku, i ispraznio mjehur pored gume. Nastavili smo. Kupola na MRAPu ispred nas non stop je skenirala teren. Nailazimo na blokiranu cestu. Onaj novi GMC koji nas je onako pretovaren pretekao, punom brzinom je udario u kamion. Kamion, tj njegova kabina je totalno rasuta, a od dzipa je ostao samo zadnji kraj sve ostalo se naprosto dezintegrisalo i pomijesalo sa prnjama, tovarom i mesom od ljudi koji su bili unutra. Na cesti smo izbrojali 5 tijela. Zaustavljamo se, vojska pomaze irackoj policiji da rastave vozila i da ih maknu sa ceste, saznajemo da je 8 ljudi poginulo, niko nije prezivio, 6 u dzipu i 2 u kamionu. Gledam iracke policajce kako prazne rezervar za gorivo na kamionu, steta je da se baci, zbog njega se sav ovaj rat i vodi. Smijesni su. Ocigledno ne znaju sta treba da rade, ni kako da urade uvidjaj, niti sam ikoga uspio vidjet da nesto slicno i radi. Krim tehnika ovde jos ne postoji, policajci nose kalasnjikove i na pick-up truckovima imaju puskomitraljeze. Tu gubimo skoro sat stojanja na putu. Na kraju kada smo stigli trebalo nam je gotovo 6 sati.

Baza u koju smo dosli izgradjena je oko auto puta tj. na autoputu, naprosto su ga presjekli i izgradili bazu na jednom mjestu oko ceste. Mala je, sve je opasano T-zidovima, protiv explozije i unutra a i vani, tu i tamo po koja palma, ostalo sve samo sivi T-wallovi, oko baze je malo selo i gusta suma palmi koja iz daljine podsjeca na pizore iz Vijetnama, koji ova zemlja u stvari i jeste....

04.12.2008.

Razglednica s mora

Bilo je ljeto '04 godine. Ja zaljubljen. More. Dugo ocekivano i pravo lijepo. Nas dvoje. Malo mjesto na obali, lagano poslijepodne, plimski talasi...Idila. Krenemo na plazu drzeci se za rukice, s peskirima preko ramena ono pravo morski. Dodjemo do obale, pogledamo vodu, vidimo prljava pravo nesto, plima nanijela razna sranja a mi u zalivu. Sta cemo? Idemo trazit fino cisto more da se okupamo na drugoj strani zaliva. Valjda tamo nije ovako!  Tako mi sjednemo u auto i vruuuum, zapalimo cestom trazeci lijepo mjesto...

Nakon 15 tak minuta voznje stignemo na suprotnu stranu zaliva kod mjesta zvanog Morinj. Ne znam iz kog razloga zaustavim auto na jednom malom prosirenju i reko hajmo dole, cisto onako instinktivno. Prodjem kroz nekakvu drachu i niske narove, spustim se kroz malu nizbrdicu i konacno izbijem na nivo mora.... Onda sam vidio:)....

Mjesto iz snova.....kao mala uvala... sa strane divlje ogradjeno primorskim rastinjem, narom i cempresima, totalno izolovano i sakriveno od pogleda. Voda cista, bistra i mirna, bez talasa. Duzinom od 20 metara, plitko se ulazilo u vodu, dubine ne vise od pola metra, a nakon toga lijepa zelena dubina. Tlo u vodi bilo je oblozeno nekakvim pljosnatim sirokim kamenjem postavljenim preko bijelog pjeska, kao da je poplocano, tu i tamo poneki jez i ribice, i mnogo mnogo sarenog, lijepog kamenja koje se presijava u plicaku. Plazica ne duza od 7-8 metara skroz ususkana u rijetko rastinje i siroka mozda 3-4 metra i pjescana. Najljepse od svega bila je jedna ogromna smokva koja je rasla u sredini te male plaze i svojom ogromnom krosnjom sa debelim socnim listovima, natkrivala ju je, dok se jedan krak nekako izvio tako da se razgranao iznad mora na nekoj covjecijoj visini metrima u duzinu preko vode. Mjesto iz bajke:).....

Nismo mogli da vjerujemo...Ispusili smo dzoint, okupali se zatim smo se sexali...divlje, preko jednog starog debla, dugo i dobro...u daljini su se nazirali camci dok sam joj ja jebao guzu. Zatvorio sam oci i slikao umom. Slikao jednu razglednicu koja ce ostat godinama u mom mozgu. Feeling, mjesto, ljubav, priroda, miris cempresa, osjecaj, zvuk, moja kita u njenom dupetu, stenjanje. Moj mozak je kliknuo i zapamtio sve to u jednoj nano sekundi u jednom elektronu i negdje ga pohranio zauvijek ...Moja mentalna razglednica. Jedna od mnogih koje nosimo u svojim glavama....U svakom slucaju mnogo bolja nego papirna koja se postavi na televizor, a i traje duze.....

21.11.2008.

22 Novembar 2008

Opet se jedan vojnik ubio.  Ko zna koji otkako sam u Iraku. Ne znam sto se ti klinci ubijaju, stvarno. Ovo nije nikakav rat. Nista ni blizu ko nasa golgota onih ratnih godina. Imaju brate sve, i da jedu sta hoce, i da spavaju na sigurnom, da zovu kucu, plate dobre, beneficije, med i mlijeko kod kuce i svi na sigurnom. A opet sjebani i nezadovoljni. Ne kontam.

Dobro nije ovdje bas nesto lijepo, al sam vidio i gora mjesta od vojnih baza i Iraka. Mozda nije mogao da podnese svakodnevnicu. Usranu, sivu, prasnjavu svakodnevnicu. Isto ko neka vremenska kapsula u kojoj vrijeme protice a nista se novo ne desava i tako u krug, beskonacno, samo ponavljanje istih stvari svaki dan, gledanje istih faca, istog sivila i istog pijeska uvijek.

Covjek ovdje postane tup. Naucis da zivis bez ocekivanja ikakve promjene. Otudjio se kazu. Kako se ne bi otudjio. 26 mjeseci sam ja ovdje, 780 dana. 780 dana bez promjene, radeci svaki dan sve isto. Ustajuci u isto vrijeme, jeduci u isto vrijeme, po vremenu kad serem mozes navit sat, trening je tacno u 1, u pola 5 idem po novine, u 7 cekam bus, ulazim u kucu, lijezem. Citam knjigu i igram PSP do 9 sati, u devet drkam i zaspem. Budim se u 5 sati i sve isto. Mozda ga je to ubilo, svi mi tako zivimo ovdje, bez uticaja spolja, samo ponavljajuci rutinu. Ah zaboravio sam da i prije nego sto legnem u krevet svaki dan popijem 30 miligrama Seroxata. Jebo depresiju.


Stariji postovi

Punisher
<< 01/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031